Kao i svaka ozbiljna metropola, Beograd je imao svog superheroja-Fantoma -Vladimira Vasiljevića, rođ. 1950, osuđivanog u više navrata zbog otuđenja motornih vozila.
Kada je maznuo belog „poršea “ nemačkih registracionih tablica, u vremenskom periodu od 1. do 11. septembra 1979. godine izvodio je sulude egzibicije po beogradskim ulicama, uveseljavao okupljeni narod i raspamećujući pripadnike policije. Na kraju su mu organi reda postavili barikadu sačinjenu od autobusa GSP-a na Slaviji, uhvatili ga i osudili na dve i po godine. Čim ju je odslužio, ukradenom „ladom“ (spao sa galopera na kljusinu) izazvao je težak saobraćajni udes u kome je i sam stradao.среда, 13. март 2024.
уторак, 6. фебруар 2024.
Vila na Kalvariji
U kasnu jesen 2015. godine pored nje sam prolazio svakog
popodneva. Nisam tada ni znao, niti me je previše zanimalo da je posle II
svetskog rata, otmena porodična kuća, građena u stilu bauhausa, ušuškana u
zelenilu, u naselju koje spaja Zemun i Bežanijsku kosu, postala bolnica. Bila je tada i još zadugo
potom jedini stacionar za prihvat najtežih pacijenata obolelih od tuberkuloze.
I kao što tuberkuloza napada pluća, tako je nemar zaposeo
ovu nekad prelepu kalvarijsku vilu. Dvospratnu sa krovnom terasom, sa koje se
pruža zadivljujući pogled na ceo Beograd. Nekad goli lesni breg na obodu grada,
početkom XX veka postao je utočište za intelektualace i ugledne građane Zemuna,
koji su na njemu gradili svoje velelepne vile sa vinogradima. Ispod Kalvarije
nalazila se Bežanijska kapija kroz koju je prolazio istoimeni drum, danas
poznat kao Tošin bunar.
Pre toga, u vreme Kontumca, zemunskog karantina, na Kalvariji je postojalo groblje, na kome su
pokopavani one koji su umirali od zaraznih bolesti, a ponajviše od kuge. Zbog toga je i podignuti veliki krst, oko
koga je bio formiran „križni put“, koji je simbolično predstavljao poslednje
putovanje Isusa Hrista do brda Golgota u Jerusalimu. Otuda potiče i naziv ovog
dela Zemuna, Kalvarija, odnosno brdo lobanja ili gubilište na kome je Isus
razapet. Tog krsta i tog groblja odavno nema. Ako pažljivije zagledate
stepeništa kojim se silazi iz parka Jelovac napravljeno od nadgrobnih ploča sa
toga groblja.
A kako sam ja nju opšte video, iako ne i detaljnije
zagledao? Naime, u to vrreme u podužnoj
zgradi iza nje, u kojoj je smešteno gerontološko odeljenje Zemunske bolnice sa
tradicijom dugom 230 godina ležala je moja majka. Bila je u termalnoj fazi
bolesti. Sa tog brda pružao se pogled na ulicu kojom je ona svakog dana u rano
jutro putovala do laboratorije IMT-a, kasnije FOB-a. Samo bi mi se nasmejala
kada je videla da dolazimo u posetu. Mahnula bi mi rukom čije je prste iskrivio
artritis. Tihim glasom pričala mi je da putuje vozom, da nismo sa njom, da joj
se negde zagubio kofer, da nije ponela dovoljno para, da je obavezno sačekamo
na stanici... Onda to da će joj prelomljeni kuk sanirati protezom od
superlegure, koja se koristi za avione.
Jednog decembarskog popodneva, sasvim slučajno beše to dan
posle katoličkog Božića, pogledom sam je potražio, ali ona tamo više nije
ležala.
понедељак, 5. фебруар 2024.
BREME ISTORIJE ZGRADA POŠTE U SAVAMALI
четвртак, 1. фебруар 2024.
Restoran Park
Restoran Park sa velikom baštom bilo je omiljeno mesto okupljanja. Organizovani su pri kraju poslovanja i dani divljači ne bi li se dodatno privukla nova publika, ali avaj!
Ubrzo po zatvaranju tog ugostiteljskog objekta, otvoren je klub pod nazivom "Central Park", ali je on potpuno izgoreo u požaru 2012. godine.
среда, 31. јануар 2024.
Trg Slavija
Trg Slavija je dobio ime po starom hotelu Slavija, a u samom
hotelu je na prvom spratu bila skulptura boginje Slavije, simbola svih Slovena.
Na prostoru kod Slavije i u neposrednoj blizini su bile Sala mira.
Sve do 1880-ih godina
područje današnjeg trga bila je velika bara na istočnom rubu grada, gde su
Beograđani lovili divlje patke. Oblikovanje tog prostora u trg započeo je dobro
poznati škotski preduzetnik Fransis Makenzi, kupivši velik komad zemlje iznad
današnjeg trga koji je kasnije podelio na manje parcele namenjene za dalju
prodaju (taj deo kasnije je nazvan Englezovac).
Ubrzo nakon toga onde je izgradio i sopstvenu kuću, koja je
1910. godine pretvorena u Socijalistički narodni dom, stecište radničkog
pokreta. Druge, manje zgrade koje su se tu nalazile, bile su poznate kafane
„Tri seljaka“ i „Rudničanin“, koje su srušene pre i za vreme II svetskog rata.
Između dva svetska rata na Slaviji skoro ništa nije građeno. U novembru 1940. počela je gradnja Mitićevog magazina, zgrade predviđene visine 60 metara, koja bi bila najviša u gradu. Tada je predviđena i gradnja beogradske opere na trgu, kao i drugih najvećih i najznačajnijih građevina. Temelji su iskopani, ali je rat sprečio gradnju - ostala je tzv. Mitićeva rupa.
Tokom 1942. godine u periodu nemačke okupacije izgrađen je kružni tok na Slaviji i regulisan odvod otpadnih voda do reke Save, gde se i sada izliva kolektor. Na kružnom toku susrecu se sedam ulica koje nastavljaju prema drugim delovima srpske prestonice.
Godine 1947. socijaldemokratskm vođi Dimitriju Tucoviću je podignuta bista po projektu Stevana Bodnarova, a u podnožije, u samom centru Slavije, doneti su posmrtni ostaci Tucovića. Tako je Slavija postala svojevrsni mauzolej Tucovića oko čijeg groba su jurili gradski saobraćaj i Beogradski fantom.
Naslov ovog teksta preuzet je iz dnevne štampe iz 70-ih godina, u kojem se vidi jedno od predloženih idejnih rešenja za urbanističko-arhitektonsku rekonstrukciju trga Slavija (tada Dimitrija Tucovića). U tom trenutku je taj poduhvat delovao veom realan i veoma ostvariv, uzevši u obzir mnoge druge zgrade i komplekse, koji su dve decenije uveliko zidani po Beogradu.
Trg je obnovljen 2018. godine kada je postavljena fontana.
уторак, 30. јануар 2024.
Terazijska česma i fontana
Terazijska česma izgrađena je 1860. godine kao simbol
povratka Kneza Miloša Obrenovića na presto. Rad je vajara Franca Lorana. Iz
lavljih glava su prvobitno izlazile dugačke metalne lule iz kojih je tekla
voda.
Skoro pola veka česma je stajala nasred Terazija, na mestu
na kome se nekada nalazio rezervoar za vodu u obliku kule. Ispred Terazijske
česme je 1892. godine održano osvećenje i svečano otvaranje beogradskog
vodovoda.
Monumentalan je i reprezentativantan objekt, izgrađen od
svetlog tašmajdanskog kamena krečnjaka. Sastoji se od četvorostranog stuba,
visine preko 8 m, zapravo zarubljenog obeliska postavljenog u osmougaoni bazen
prečnika 10 m. Obelisk ima tri segmenta. Na drugom kubičnom segmentu na svakoj
strani u središtu kružnog medaljona je lavlja glava, takođe obrađena u kamenu,
sa lulom za izbijanje mlaznice. Česma je pažljivo obrađena sa reljefnom
dekoracijom u vidu klasicističkih nizova biljnih motiva, završena frizovima
romaničkih slepih arkadica, dok su na ogradi bazena i gotički elementi
prelomljenog luka. Na česmi su urezani inicijali “M. 0. 1860.” Godine 1911.
premeštena je u portu crkve na Topčideru, odakle je 1975. godine vraćena na
Terazije.
Terazijska fontana napravljena je 1927. godine kod tadašnje okretnice tramvaja. Imala je dva plitka koncentrična bazena, gde je manji bazen bio uzdignut nešto više, a duž njegove ivice bilo je postavljeno osam lavljih glava, iz čijih su čeljusti tekli slapovi vode. Kružni bazen bio je sačinjen od granita, a pod od murano stakla.
Žubor vodoskoka i razigrani mlazevi vode oko velikog kruga, kako je fontana bila projektovana, privlačili su pažnju svih koji su tada prolazili Terazijama, pridošlica, Beograđana, stranaca…
Koliko je Beogradskoj opštini značila ta fontana kao simbol napretka i boljeg vremena koje se očekivalo, svedoči i podatak da je u ledenim zimskim mesecima preko fontane bivao postavljan poseban “ogrtač”, pokrivka od platna i zemlje koja je trebalo da bude izolacioni materijal protiv zaleđivanja i posledičnog pucanja cevi i prskalica na velikom zimskom minusu. Jedno vreme postojala je i ideja da u sredini fontante bude postavljen stub sa kojeg bi se izdizao čuveni spomenik “Pobednik”, koji je na kraju završio na Kalemegdanu.
Terazijska fontana je radila i u vreme okupacije, a u bombardovanjima Beograda, tokom Drugog svetskog rata, ostala je neoštećena. Dvadeset godina od postavljanja srušena je“u skladu sa modernim potrebama za povećanjem protoka saobraćaja” po projektu arhitekte Nikole Dobrovića.
Kod konja
Kao model za figuru konja kojeg jaše knez Mihailo Obrenović, poslužio je konj Vranac, kojeg je knez dobio vraćajući se sa svadbenog putovanja iz Rumunije 1867. godine. Knez Mihailo i Julija Hunjadi, zastali su u selu Bašahid, (danas Bašaid), gde je Dimitrije Birimac, tadašnji beležnik u selu, poklonio najlepšeg pastuva kraljevskom paru.