среда, 13. март 2024.

Beogradski fantom


Kao i svaka ozbiljna metropola, Beograd je imao svog superheroja-Fantoma -Vladimira Vasiljevića, rođ. 1950, osuđivanog u više navrata zbog otuđenja motornih vozila.

Kada je maznuo belog „poršea “ nemačkih registracionih tablica, u vremenskom periodu od 1. do 11. septembra 1979. godine izvodio je sulude egzibicije po beogradskim ulicama, uveseljavao okupljeni narod i raspamećujući pripadnike policije. Na kraju su mu organi reda postavili barikadu sačinjenu od autobusa GSP-a na Slaviji, uhvatili ga i osudili na dve i po godine. Čim ju je odslužio, ukradenom „ladom“ (spao sa galopera na kljusinu) izazvao je težak saobraćajni udes u kome je i sam stradao.

уторак, 6. фебруар 2024.

Vila na Kalvariji

 


U kasnu jesen 2015. godine pored nje sam prolazio svakog popodneva. Nisam tada ni znao, niti me je previše zanimalo da je posle II svetskog rata, otmena porodična kuća, građena u stilu bauhausa, ušuškana u zelenilu, u naselju koje spaja Zemun i Bežanijsku kosu,  postala bolnica. Bila je tada i još zadugo potom jedini stacionar za prihvat najtežih pacijenata obolelih od tuberkuloze.

I kao što tuberkuloza napada pluća, tako je nemar zaposeo ovu nekad prelepu kalvarijsku vilu. Dvospratnu sa krovnom terasom, sa koje se pruža zadivljujući pogled na ceo Beograd. Nekad goli lesni breg na obodu grada, početkom XX veka postao je utočište za intelektualace i ugledne građane Zemuna, koji su na njemu gradili svoje velelepne vile sa vinogradima. Ispod Kalvarije nalazila se Bežanijska kapija kroz koju je prolazio istoimeni drum, danas poznat kao Tošin bunar.

Pre toga, u vreme Kontumca, zemunskog karantina,  na Kalvariji je postojalo groblje, na kome su pokopavani one koji su umirali od zaraznih bolesti, a ponajviše od kuge.  Zbog toga je i podignuti veliki krst, oko koga je bio formiran „križni put“, koji je simbolično predstavljao poslednje putovanje Isusa Hrista do brda Golgota u Jerusalimu. Otuda potiče i naziv ovog dela Zemuna, Kalvarija, odnosno brdo lobanja ili gubilište na kome je Isus razapet. Tog krsta i tog groblja odavno nema. Ako pažljivije zagledate stepeništa kojim se silazi iz parka Jelovac napravljeno od nadgrobnih ploča sa toga groblja.

Pošto je već pao mrak sa prozora vile avetinjski je dopirala čkiljava žućkasta svetlost. Na oronuloj fasadi montirana je spoljna jedinica klima uređaja. Po velikom dvorištu šetkali se se psi lutalice a sa grana posmatrale ih vrane i graktanjem negodovale. Prizor kao iz dela Edgar Alan Poa.

A kako sam ja nju opšte video, iako ne i detaljnije zagledao?  Naime, u to vrreme u podužnoj zgradi iza nje, u kojoj je smešteno gerontološko odeljenje Zemunske bolnice sa tradicijom dugom 230 godina ležala je moja majka. Bila je u termalnoj fazi bolesti. Sa tog brda pružao se pogled na ulicu kojom je ona svakog dana u rano jutro putovala do laboratorije IMT-a, kasnije FOB-a. Samo bi mi se nasmejala kada je videla da dolazimo u posetu. Mahnula bi mi rukom čije je prste iskrivio artritis. Tihim glasom pričala mi je da putuje vozom, da nismo sa njom, da joj se negde zagubio kofer, da nije ponela dovoljno para, da je obavezno sačekamo na stanici... Onda to da će joj prelomljeni kuk sanirati protezom od superlegure, koja se koristi za avione. 

Jednog decembarskog popodneva, sasvim slučajno beše to dan posle katoličkog Božića, pogledom sam je potražio, ali ona tamo više nije ležala.

понедељак, 5. фебруар 2024.

BREME ISTORIJE ZGRADA POŠTE U SAVAMALI



Rađena po projektima arhitekte Momira Korunovića, Pošta Beograd 2 na Savskom trgu, devastirana u 'savezničkom' bombardovanju 1944, fasadna plastika dokrajčena po aršinu novih komunističkih vlasti, uz obećanje trenutne da će je obnoviti u okviru kontraverznog projekta 'Beograd na vodi'.



Posleratnu operaciju fejslifitnga fasade izveo je stranac; ukrajinski arhitekta Pavel Krat, izbeglica iz carske Rusije. Urbana legenda kaže da nijedan ovdašnji arhitekta nije hteo da skrnavi ovo remek delo.



Pavel koji je radio i za okupatora i za oslobodice, međutim nije se snašao u vreme razlaza sa Rusima. Po jednoj verziji isporučen je SSSR-u a da bi 1951. završio u Sibiru… Drugi se kunu da je poslat u Sovjetski Savez i da je po Kazahstanu projektovao zgrade.




Sada se govori da mora da bude srušena, kako bi bila obnovljena po orginalnim projektima.


четвртак, 1. фебруар 2024.

Restoran Park


Restoran Park sa velikom baštom bilo je omiljeno mesto okupljanja. Organizovani su pri kraju poslovanja i dani divljači ne bi li se dodatno privukla nova publika, ali avaj! 



Ubrzo po zatvaranju tog ugostiteljskog objekta, otvoren je klub pod nazivom "Central Park", ali je on potpuno izgoreo u požaru 2012. godine.




Planirani je da i ovde nikne još jedna stambena višespratnica. Diktat kapitala je jedno čudo. 



среда, 31. јануар 2024.

Trg Slavija

 

Trg Slavija je dobio ime po starom hotelu Slavija, a u samom hotelu je na prvom spratu bila skulptura boginje Slavije, simbola svih Slovena. Na prostoru kod Slavije i u neposrednoj blizini su bile Sala mira.


Sve do 1880-ih godina područje današnjeg trga bila je velika bara na istočnom rubu grada, gde su Beograđani lovili divlje patke. Oblikovanje tog prostora u trg započeo je dobro poznati škotski preduzetnik Fransis Makenzi, kupivši velik komad zemlje iznad današnjeg trga koji je kasnije podelio na manje parcele namenjene za dalju prodaju (taj deo kasnije je nazvan Englezovac).

 


Ubrzo nakon toga onde je izgradio i sopstvenu kuću, koja je 1910. godine pretvorena u Socijalistički narodni dom, stecište radničkog pokreta. Druge, manje zgrade koje su se tu nalazile, bile su poznate kafane „Tri seljaka“ i „Rudničanin“, koje su srušene pre i za vreme II svetskog rata.

Između dva svetska rata na Slaviji skoro ništa nije građeno. U novembru 1940. počela je gradnja Mitićevog magazina, zgrade predviđene visine 60 metara, koja bi bila najviša u gradu. Tada je predviđena i gradnja beogradske opere na trgu, kao i drugih najvećih i najznačajnijih građevina. Temelji su iskopani, ali je rat sprečio gradnju - ostala je tzv. Mitićeva rupa.Od 1946. do 1980. godine na ovom mestu čak 26 puta počinje izgradnja različitih zgrada. Svaki put bez uspeha, a onda, početkom osamdesetih, gradska vlast odlučuje da rupu zatrpa i podigla sunčani sat i park bez drveća. 



Sat je slabo ko gledao pod lenjim suncem, a novo vreme nalagalo je da 1992. bude demontiran. Naime, tada je u Mitićevoj rupi postavljen kamen temeljac za Dafiment banku, a tom prilikom Dafina Milanović ubacila je u rupu par hiljada maraka (ko zna čijih). "Začudo" i ovaj projekat je propao, pa se Mitićeva rupa pretvorila u mini deponiju koja je ružila grad sve do renoviranja parka početkom ovog veka. Jedno vreme, devedesetih, služila je i kao polazište autobusa za šverc ture.
  Zbog niza neuspelih projekata izgradnje na ovom mestu nastala je beogradska legenda o "prokletstvu Mitićeve rupe".




Tokom 1942. godine u periodu nemačke okupacije izgrađen je kružni tok na Slaviji i regulisan odvod otpadnih voda do reke Save, gde se i sada izliva kolektor. Na kružnom toku susrecu se sedam  ulica koje nastavljaju prema drugim delovima srpske prestonice.



Godine 1947. socijaldemokratskm vođi Dimitriju Tucoviću je podignuta bista po projektu Stevana Bodnarova, a u podnožije, u samom centru Slavije, doneti su posmrtni ostaci Tucovića. Tako je Slavija postala svojevrsni mauzolej Tucovića oko čijeg groba su jurili gradski saobraćaj i Beogradski fantom.

 


Naslov ovog teksta preuzet je iz dnevne štampe iz 70-ih godina, u kojem se vidi jedno od predloženih idejnih rešenja za urbanističko-arhitektonsku rekonstrukciju trga Slavija (tada Dimitrija Tucovića). U tom trenutku je taj poduhvat delovao veom realan i veoma ostvariv, uzevši u obzir mnoge druge zgrade i komplekse, koji su dve decenije uveliko zidani po Beogradu. 



Trg je obnovljen 2018. godine kada je postavljena fontana. 







уторак, 30. јануар 2024.

Terazijska česma i fontana

 

Terazijska česma izgrađena je 1860. godine kao simbol povratka Kneza Miloša Obrenovića na presto. Rad je vajara Franca Lorana. Iz lavljih glava su prvobitno izlazile dugačke metalne lule iz kojih je tekla voda.


 

Skoro pola veka česma je stajala nasred Terazija, na mestu na kome se nekada nalazio rezervoar za vodu u obliku kule. Ispred Terazijske česme je 1892. godine održano osvećenje i svečano otvaranje beogradskog vodovoda.



Monumentalan je i reprezentativantan objekt, izgrađen od svetlog tašmajdanskog kamena krečnjaka. Sastoji se od četvorostranog stuba, visine preko 8 m, zapravo zarubljenog obeliska postavljenog u osmougaoni bazen prečnika 10 m. Obelisk ima tri segmenta. Na drugom kubičnom segmentu na svakoj strani u središtu kružnog medaljona je lavlja glava, takođe obrađena u kamenu, sa lulom za izbijanje mlaznice. Česma je pažljivo obrađena sa reljefnom dekoracijom u vidu klasicističkih nizova biljnih motiva, završena frizovima romaničkih slepih arkadica, dok su na ogradi bazena i gotički elementi prelomljenog luka. Na česmi su urezani inicijali “M. 0. 1860.” Godine 1911. premeštena je u portu crkve na Topčideru, odakle je 1975. godine vraćena na Terazije.


Terazijska fontana napravljena je 1927. godine kod tadašnje okretnice tramvaja. Imala je dva plitka koncentrična bazena, gde je manji bazen bio uzdignut nešto više, a duž njegove ivice bilo je postavljeno osam lavljih glava, iz čijih su čeljusti tekli slapovi vode. Kružni bazen bio je sačinjen od granita, a pod od murano stakla.


Žubor vodoskoka i razigrani mlazevi vode oko velikog kruga, kako je fontana bila projektovana, privlačili su pažnju svih koji su tada prolazili Terazijama, pridošlica, Beograđana, stranaca… 

Koliko je Beogradskoj opštini značila ta fontana kao simbol napretka i boljeg vremena koje se očekivalo, svedoči i podatak da je u ledenim zimskim mesecima preko fontane bivao postavljan poseban “ogrtač”, pokrivka od platna i zemlje koja je trebalo da bude izolacioni materijal protiv zaleđivanja i posledičnog pucanja cevi i prskalica na velikom zimskom minusu. Jedno vreme postojala je i ideja da u sredini fontante bude postavljen stub sa kojeg bi se izdizao čuveni spomenik “Pobednik”, koji je na kraju završio na Kalemegdanu.


Terazijska fontana je radila i u vreme okupacije, a u bombardovanjima Beograda, tokom Drugog svetskog rata, ostala je neoštećena. Dvadeset godina od postavljanja srušena  je“u skladu sa modernim potrebama za povećanjem protoka saobraćaja” po projektu arhitekte Nikole Dobrovića.



Kod konja

 


Kao model za figuru konja kojeg jaše knez Mihailo Obrenović, poslužio je konj Vranac, kojeg je knez dobio vraćajući se sa svadbenog putovanja iz Rumunije 1867. godine. Knez Mihailo i Julija Hunjadi, zastali su u selu Bašahid, (danas Bašaid), gde je Dimitrije Birimac, tadašnji beležnik u selu, poklonio najlepšeg pastuva kraljevskom paru.



Spomenik je odliven u Minhenu 1879. godine u radionici Ferdinanda fon Milera (Ferdinand von Mueller). Nacrte za postament je uradio srpski arhitekta Konstantin Jovanović. Svečano otkrivanje spomenika upriličeno je 6. (18.) decembra 1882. godine,na Svetog Nikolu, Krsnu slavu Obrenovića. Spomenik simbolizuje oslobođenje Srbije od osmanske vlasti. Knez Mihailo pokazuje rukom na još neoslobođene srpske krajeve. 

U to vreme konjanik bez kape je bio neobična pojava, pa je to javnost zapazila. Za spomenik, stav konja i položaj kneževe figure, Paci je uzor našao u dva konjanička spomenika – Kozimu i Ferdinandu Medičiju u Firenci. Širile su se i glasine da je zbog te greške vajar izvršio samoubistvo! Ipak, istorijski podaci kažu da je Enriko Paci umro prirodnom smrću 1899. godine u Firenci.

Konjanik simbolizuje vladara koji je vođa i u miru i u ratu. Vladar bez kape simbolizuje da Srbija više nije vazal otomanske imperije, ali nije ušla ni u savez sa Austro-Ugarskom ili Rusijom. 

Vladarima koji su vladali u miru i preminuli prirodnom smrću konj stoji mirno na sve četri noge. 

Ako je vladar ubijen ili ranjen u borbi konj ima dignutu prednju desnu nogu a ako je ubijen u zaveri prednju levu nogu, što je i ovde slučaj. Vladari koji su vodili ratove nose isukan mač.

Otkrivanja spomenika je predstavljalo veliki spektakl, povodom proglašenja Kraljevine Srbije. Postavljene su tribine i scenske kulise ukrašene cvećem, heraldičkim štitovima sa dvoglavim belim orlovima, zastavama i zelenilom. Tog dana je Enriko Paci primio Orden viteza takovskog reda drugog stepena, kao autor najznačajnijeg srpskog spomenika XIX veka. Svečanosti su prisustvovali najviši predstavnici države i crkve, kao i vojske, uz veliku podršku i prisustvo naroda.

Spomenik je izveden u bronzi i sastoji se iz tri dela: postamenta, pijedestala i konjaničke statue. Bronzana figura kneza na konju, oslobodioca Srbije od Turaka, čija ispružena ruka pokazuje na još neoslobođene krajeve. Pijedestal je ovalnog tipa sa reljefnim frizom. Predstave prednjeg i zadnjeg friza su preuzete iz kruga dinastičke mitologije koja veliča drevnost i herojstvo srpskog naroda i njihovu obnovu pod Obrenovićima. Pijedestal je postavljen na drugi noseći postament, obložen mermernim pločama i profilisanim blokovima, sa ukrasima livenim u bronzi i bronzanim pločama sa imenima oslobođenih gradova 1867. godine Beograd, Smederevo, Kladovo, Soko, Užice i Šabac. Na zadnjoj, severnoj strani ispisan je tekst: "Knjazu Mihailu M. Obrenoviću III. blagorodna Srbija".